Srpska pravoslavna crkva (SPC) je institucija koja je ubjedljivo najštetnija za ovo društvo, po svim osnovama. Od fašizacije i revizionizma, zagovaranja militarizacije, preko promovisanja patrijarhata, ugnjetavanja ljudskih prava, širenja identitetske mržnje, pa do neravnomjerne i sumnjive akumulacije kapitala, koruptivnih dogovora i netransparentnih radnji.

Tako da svako, ko u javnom prostoru kritički djeluje spram ovih perspektiva, ima za obavezu da kritikuje ovu parapolitičku instituciju.

Mnoge osobe iz društvene sfere imaju svoja područja djelovanja koja nijesu nužno antiklerikalna ili antifašistička. Međutim, sve više biva jasno da je Srpska pravoslavna crkva pokrila sva polja ponora ovog društva. Stoga svako, ko ima zeru integriteta i mjesta u javnom prostoru, ima za obavezu da ogoli ideološki aparat crkve koja se predstavlja “braniocem naroda” i njihove volje.

Ćutanje fašizmu je saučesništvo, koje je tek loše prikriveno maskom “drugih prioriteta”.

A njih nema.

Ne može se pričati o obrazovanju, a ne spomenuti da popovi uveliko revidiraju istoriju i planiraju program vjeronauke kojom će praviti nove ratnike za boj. Ne može se govoriti o ljudskim pravima, a ne pomenuti one koji strukturalno ponižavaju žene, demonizuju gej i trans osobe. Ne može se biti antifašista, a ne boriti se protiv onih koji svakodnevno veličaju ratne zločince i saradnike okupatora.

Mnogi su izgradili karijere na priči da je svaka antifašistička akcija tek skretanje pažnje sa glavnih pitanja – korupcije i kriminala. Danas, kada nas je crkveni fašizam pojeo, a vlasti na oltar prinijele naše kosti za pričest, ta priča je pala u vodu.

Ne može se boriti protiv kriminala i korupcije, a zaobilaziti institucija koja putem donacija od strane raznih kriminalaca dobija milione eura, ne bi li trebalo provjeriti optužbe da ima niz skrivenih računa, neprijavljenih dobiti i nekretnina. Ne može se kritikovati zakulisno potpisivanje regulativa, a da se dobro ne prozbori i o Temeljnom ugovoru, kojim je SPC-u pripisana kulturno-istorijska baština vrijedna više milijardi eura.

Ne može se analizirati ni klasna dinamika bez crkvenog djelovanja, jer upravo ona svoju imperiju gradi na leđima onih koji su finansijski najugroženiji. Onih, kojima se prodaje priča da nije bitno to što su siromašni, jer će šatro biti nagrađeni u nadgrobnom životu. Crkva time standardno biva najreakcionarniji element društva – čuva bogate od pobune nezadovoljnih. Isto kao što te nezadovoljne uvjerava da nije pravo pitanje otkud sveštenicima džip, već “kako će srpski narod preživjeti na Kosovu”. Ili na Cetinju, zavisi koliko se daleko ide u idiotskoj propagandi.

I sve to dok računi rastu, dok mladi odlaze, dok se rasprodaje i posljednji metar obale. A oni ne samo da ne komentarišu, već se ugrađuju u svaki od navedenih procesa. Učestvuju u projektima, primaju donacije, i otvaraju vrata investitorima koji znaju đe da pokucaju. Ko god misli da SPC ne učestvuje u rasparčavanju i privatizaciji Crne Gore – taj je prespavao litije.

Iako nijesam fan ni lika, ni djela Milovana Đilasa, on je u svom istoimenom radu, pisao o novoj klasi – crvenoj buržoaziji. Danas možemo govoriti isključivo o novoj klasi crKvene buržoazije. Siguran sam da su po pitanju novca, moći i uticaja, odavno prestigli tzv. “crvenu buržoaziju”, ali i savremenike iz prve i druge familije.

Hoćemo malo da čujemo o toj pronevjeri. Pronevjeri velikih para – milijardi. To su sistemske stvari, a ne ko je pušio o trošku države. Dosta smo čitali o političarima (svih boja), koji su plaćali ručkove novcem građana i punili gorivo službenom karticom neđeljom. Zanimaju me legalne pljačke ili pljačke iz sive zone – ozbiljne cifre koje kriju tokove kapitala. Znam da je za lajk bolje gurati podatke o popecima i rezervoarima, jer je to ljudima željnim svega lakše zamisliti, nego tamo neku apstraktnu milijardu. Ali dajmo malo strukturalne analize, ozbiljne politike, u čijem centru je, prema svoj logici, upravo ova crkva.

Kada će nas obavijestiti koliki je prihod SPC-a u Crnoj Gori, a koliko bi od toga dobijali građani, samo kada bi crkva uredno platila porez? Hoće li se saznati koje se sve zemljište vodi na njihovo ime?

‘Oćemo li saznati nešto više o optužbama da sveštenstvo krije oružje po manastirima? ‘Oće li policija stvarno morati pred eventualni pretres, zahvaljujući Abazoviću, prethodno tražiti pristanak “vrhovnih poglavara”?

Gora opcija je da se sve to zna – da su ljudi kojima je to posao upućeni. Samo da se, eto, niko nije sjetio da to nama javi.

Da se zna ko im gradi, ko im donira, ko ide po političke upute do mračnih odaja crkve. Ne bi li trebalo provjeriti navode da imovina Crkve nadmašuje i najveće, i najbogatije građevinske firme. Da se zna da se u crkvenim odajama odlučuje o sudbini državnog zemljišta – i to ne samo o Buljarici. Da se već tačno zna nastavni program vjeronauke koja će u školama formirati nove generacije poslušnika, pod krinkom “duhovnog vaspitanja”.

Ali uprkos svemu tome dobijamo samo ćutanje. Ili još gore: opravdanje da to nije tema, da to nije prioritet ili da samo nije politički korisno. Da je, eto, i za to DPS kriv, pa nema poente da uopšte ulazimo u ta pitanja.

A zapravo je uticaj SPC-a pitanje svih pitanja. Danas SPC ne mora da ima stranku, jer ona ima moć koju partije vlasti samo mogu da sanjaju. Posjeduju sve njih. Dovoljno je da zamahnu krstom, pa da svi padnu na koljena.

Ona je toliko ojačala da je postala svojevrsni Bog – kreator svjetova, ispisivač nove prošlosti i stare budućnosti. Ona nije vjerska institucija, već moćna politička mašinerija, ideološka centrala, trgovac uticajem i distributer propagande srpskog sveta – koja je par ekselans nacistička ideja, paralelna teoriji arijevske rase.

Time su odradili posao i za budućnost. Za nekoliko godina, više neće morati imati svoje zakone, jer SPC piše vrijednosti po kojima se zakoni kroje. Neće više morati ni da učestvuje u izborima, jer odgaja one koji će, za nju, odlučivati umjesto nje same.

One koji će dalje štititi sliku lažne prošlosti u kojoj su svi velikosrpski zločinci heroji, a antinacionalisti krvnici. One koji će štititi ideologiju koja je blagosiljala tenkove, opravdavala etnička čišćenja i ikonama kitila masovne grobnice.

Zato, ko god danas bira da ćuti, neka zna da ćuti uz fašizam. Koji ovog puta, nije stigao ni u džemperima, ni u čizmama. Fašizam je sada došao sa tamjanom, krstom, ikonom i dugoročnom političkom strategijom. Koja je tek krenula da se sprovodi.