Poslije događaja u Medovini prije oko dvije godine i ovog sadašnjeg počeo sam razmišljati o razlozima koji dovode do asocijalnog ponašanja i monstruoznih ispoljavanja nasilja. Na stručnjacima je da analiziraju psihološke karakteristike masovnih ubica, ali svaki razuman čovjek pokušava da logično objasni taj neobjašnjivi fenomen ili bar da vidi u kakvoj surovoj stvarnosti živi. Problem je mnogo širi od medicinskog faktora, posjedovanja oružja ili konzumiranja alkohola, kako ga žele predstaviti neki nosioci vlasti.Pokušavam da se ovim povodom suočim sa nekim od lica grada u kome sam rođen i vremena u kome živimo, uvjeren da Cetinje ima istorijsku i moralnu energiju da nadvlada i ovu pošast.

Cetinje je posljednja prijestonica Crne Gore od kada su Crnojevići ovdje 1484. izgradili Dvor i Manastir. Izabrali su mjesto zbog nepristupačnosti i lakše odbrane od neprijatelja. Nastalo je u dolu kroz koji teče rijeka, a okružuju ga Lovćen i njegova brda.

Kodovi istorije su se nizali i stvorili od njega simbolično i realno gnijezdo Crne Gore. Ovdje se njegovala divlja sloboda i prkosno dostojanstvo pojedinca koje je održalo državu. U vremenima kada “gore nijesu trpjele regule” bratstva i plemena su se krvili međusobno, složno se branili od zajedničkog neprijatelja i izgradili kodeks pravde i časti.

Nastupila su vremena zakona, institucija i civilizovanja odnosa u društvu. Crna Gora se proširila i postala uređena i priznata evropska država. Međutim, mnogi atavizmi u karakteru ljudi žive do dana današnjeg. Naročito je na iskušenju čojstvo kao mjera odbrane drugog od sebe.Cetinje je ostvarilo viziju budućnosti i održalo iskru slobode crnogorskog društva dovodeći ga do države. U njemu je začeto sve što jedno društvo čini građanskim u kulturi, obrazovanju, štampi, zakonima i pravdi, vojsci, policiji, institucijama države i cjelokupnoj organizaciji života. Sve je to stvoreno po mjeri Crne Gore i njene slobode.Sam grad je preživljavao drame sjaja i nemoći, visokog uvažavanja i nipodoštavanja, potonuća i uzdizanja, što se odražavalo na stanovnike. Tekovine generacija oplemenjuju i nadahnjuju članove društva odane domovini, ali ih čini ogorčenim kada se suoče sa zlim namjerama u odnosu na prošlost, sadašnost i budućnost Crne Gore.

Sa posebnim senzibilitetom reaguju na ono javno djelovanje političkih lidera koje procjenjuju kao izdaju crnogorskih nacionalnih interesa. Možda previše istorijske memorije opterećuje prijestoni grad, pa je teško breme psihološkog tereta za one njegove građane koji ne pristaju da žive samo od prošlosti…

Ne potcjenjujući demografske, geografske i psihološke okolnosti, uvijek sam vjerovao da Cetinje ima potencijal da otvara intelektualne i humane vidike svojim građanima u Njegoševom smislu ljudske i kosmičke širine. Za to postoji mnoštvo uvjerljivih primjera.

Ćipur, Orlov krš, Balšića pazar, Njegošev park, Dvor, Biljarda, Manastir,Vladin dom, Zetski dom, Vojni stan, Vlaška crkva, nacionalna biblioteka, državni muzeji, Lokanda, Lovćenska vila, ambasade stranih zemalja…temelji su Crne Gore na koje je nataložena istorija.

Cetinjani imaju gordost i ponos da su nosioci crnogorske državotvorne svijesti. U njima ima dostojanstvenog patriotizma i nepokolebljive odanosti samostalnosti države Crne Gore, ali iidealizacije istorije. Možda nijesmo dovoljno učinili da Cetinje postane baština svih građana Crne Gore.

Na Cetinju ima neke fatalne identifikacije građana sa društvenim idealima koja uzdiže ljude do pretjeranog ponosa, ali ponekad iz nemoći da promijene tok stvari dolazi do psihičkog pucanja. U mirnim i prosperitetnim vremenima do kraja osamdesetih godina odvijala se dinamična pokretljivost populacije, bila velika zaposlenost i ekonomska stabilnost, vladao je društveni optimizam i rijetke su bile društvene devijacije, ubistva i samoubistva.