MONITOROVA ANKETA: Devedesete koje traju 05.10.2025
Pitali smo: Trideset četiri godine od napada na Dubrovnik, kakav je odnos Crne Gore prema tom i ostalim zločinima iz devedesetih ?
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA
Devedesete se ponavljaju kao odurna farsa
Ovogodišnje obilježavanje napada JNA na Dubrovnik nesumnjivo je najmučnije do sada, jer nam se devedesete ponavljaju kao odurna farsa – oronuli ratni huškači s nesmanjenom mržnjom izlaze iz hibernacije na opštenarodno veselje, bivaju ovjenčani najvišim državnim nagradama i nagrađeni članstvom u uredništvu Enciklopedije Crne Gore. Za to vrijeme nemoćna policija lovi bronzanog zločinca po jatačkim jazbinama, a raznorazni zborovi lamentuju što „ljudski škart gazi obraz Crne Gore (…) i potčinjava(ju) državu i narod jednom zlonamjernom Hrvatu“. Tako je počelo devedesetih, sjetimo se.
Ista je politika i danas, a povremeno čak i sa istim akterima. Ne bi se oni mogli po potrebi povampirivati da je bilo odgovornog suočavanja sa prošlošću i da su promoteri štetočinskih politika i medijskih narativa koji su im prethodili i koji su ih pratili bili procesuirani i lustrirani. U nedostatku političke volje, skrajnuti su na klupu do naredne prilike, a zagrijavanje je u toku. Rat devedesetih nije bio neizbježan – nijedan to nije, ukoliko se mržnja prepozna, imenuje i sankcioniše na vrijeme, umjesto što se podnosi i normalizuje. Sramim se takve Crne Gore i ponosna sam na to. Znam i da nisam posve usamljena. U društvu koje je izgubilo kapacitet za stid koji je, po mom je dubokom i mračnom uvjerenju upravo preduslov suočavanja sa prošlošću, mirne budućnosti nema niti je može biti.
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Tranziciona pravda izostala voljom političkih elita
Napad na Dubrovnik devedesetih je urušio moralni princip čojstva i junaštva u Crnoj Gori. Ostala je lopovska i podanička država ratnim zločinima obilježena.
Tranziciona pravda je jedini način moralne obnove takvog društva a ona je izostala voljom i interesima političkih elita. Sada je politički instrument manipulacije. U domenu nove političke elite služi za održavanje privida na spoljnjem planu volje za ulazak u EU a na unutrašnjem za vraćanje u prošlost i cementiranje nacionalističke ideologije .
Oni koji su rođeni tih godina sada su roditelji i umjesto da su upoznati sa istinom o tim dešavanjima nose posledice neprerađenih traumatskih doživljaja svojih roditelja i njihove laži o neučestvovanju u ratu, što čini defekte na psihološko/moralnom planu i dobru osnovu za nove ratove/zločine. Nasilje je generalizovano a učvršćuje se mit o žrtvi i ugroženosti a odbrana je represija, revanšizam i militarizam. Odgovornost i autonomija izostaju.
Ovakva svijest koja dominira Crnom Gorom pod okriljem vjerskih institucija gradi budućnost ove države koja ne može biti ništa drugo nego katastrofa, ako ne materijalna onda moralna i duhovna koja nas čini inferiornim podanicima kojima je pokretačka snaga zavist i mržnja i destrukcija svake kulture i obrazovanja.
RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21 MAJ”
Zataškavajući i kukavički odnos
Odnos države Crne Gore prema sramnoj agresiji na Dubrovnik i okolinu, kao i prema zločinima koji su se desili tokom devedesetih godina je zataškavajući, kukavički i pravno degutantan. Pritom, takav odnos ne čudi ako znamo da dominirajući dio političke klase baštini ideologiju i politiku koja je Crnu Goru učinila saučesnikom u zločinačkim pohodima koji su vođeni iz tadašnjeg Beograda ili je njihova stranačka prošlost vezana za sramotne stranice novije crnogorske istorije. Sjetimo se samo ratnohuškačke uloge čelnika tada vladajućeg DPSa i lidera ondašnje NS ili odanosti velikosrpskom ratnom pohodu od strane sadašnjeg predsjednika Skupštine i dojučerašnjeg prvog premijera poniklog iz litijaško-neočetničkog pokreta.
O ulozi zvanične Crne Gore i njenih satelita u ratovima devedesetih se najmanje govorilo i govori na javnom servisu i privatnim televizijama pod kontrolom iz Srbije, dok su za crnogorsku prosvjetu ti događaji tera inkognita. Što se tiče pravosudnih organa sve što je vezano za zločine devedesetih je daleko ispod potrebe suočavanja sa pravdom. To što je Crna Gora odbila da se suoči sa istinom o njenoj ulozi u zločinačkoj i agresorskoj velikosrpskoj politici, uključujući i potporu takvoj politici od strane tadašnjih eparhija SPC, razlog je što se danas ponovo suočavamo sa refleksijom te iste politike koja je kao i devedesetih ponovo na vlasti u Crnoj Gori. Umjesto lustracije i javnog suočavanja sa vlastitim likom u ogledalu današnja većinska crnogorska javnost bi se za šaku materijalnog interesa ili partijsko namještenje u javnom sektoru odrekla svake istine i svake potrebe da ovo društvo učinimo poštenijim i boljim. Pritom, i tada kao i danas, najbolji u Crnoj Gori su opet manjina, dok je politička većina ili “niti vino niti voda” ili je odraz najgoreg dijela Crne Gore.
MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Perfidna zloupotreba prošlosti
Odnos Crne Gore prema devedesetim može se posmatrati kroz dvije faze. Do 2020. godine prema tom periodu smo se odnosili neodgovorno i nezrelo, dok su vladajuće strukture pokušavale da sakriju svoju ulogu u ratovima i zločinima. Aktivno su sabotirani, usporavani ili zaustavljani procesi tranzicione pravde. Određeni dio odgovornosti svakako snose i građani, koji su, nezainteresovano posmatrajući sve to, u većini smatrali da ne treba otvarati teške teme prošlosti. Ovakav pristup je doveo do toga da je današnji odnos prema kulturi sjećanja bude još gori nego ranije. On se danas ogleda kroz perfidnu zloupotrebu prošlosti radi političke dobiti i „pranje“ biografija onih koji su danas na vlasti, a i dalje njeguju istu ideologiju koja nas je devedesetih gurnula u haos.
Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, naročito sa devedesetim, može se proučavati kao primjer koliko štete društvu donosi nepotpuna tranziciona pravda. Nakon tri decenije crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali još nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onima koji su nas već jednom odveli u rat, razaranje i nemaštinu.
ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Potrebno nam je suočavanje
Na književnoj večeri diplomate i autora Jovana Vejnovića, posvećenoj knjizi „Posljednji Jugosloveni“, saznao sam da je sve do artiljerijskih hitaca ispaljenih na Dubrovnik postojala nada o očuvanju nekog okvira jugoslovenske države. Žao mi je ako su hici ispaljeni iz ruku pripadnika mog naroda presudili onoj velikoj Jugoslaviji, sa šest republika i dvije autonomne pokrajine. Sramota me je što su ti hici bili usmjereni prema „gospodinu Gradu“, balkanskoj Firenci – Dubrovniku. Gdje je tada bila pamet!?
Pored tadašnjeg rukovodstva Crne Gore, koje je bilo uključeno u planove i logistiku „dubrovačke operacije“, treba reći da odgovornost snosi i rukovodstvo iz perioda socijalizma, koje nije dozvoljavalo emancipaciju identiteta Crne Gore od velikosrpskog uticaja. Štaviše, objektivno proučavanje samosvojnosti identiteta Crne Gore bilo je označeno kao „crnogorski nacionalizam“. Da je svijest o identitetu Crne Gore bila snažnija, manje bi Crnogoraca bilo u rezervnom sastavu JNA, a više na antiratnim mitinzima 1991. i 1992. godine, održanim u Titogradu, Cetinju i Tivtu. Opozicioni i antiratni mediji nisu bili pošteđeni – na redakciju Monitora bačena je bomba oktobra 1991. godine, kada i počinje napad jedinica JNA i Teritorijalne odbrane Crne Gore, uz podršku specijalnih jedinica MUP-a, na područje Dubrovnika.
Nakon trideset i četiri godine, jedan dio političkog i društvenog bića Crne Gore „tješi“ se time da se kompletnom operacijom upravljalo iz Beograda. Drugi dio političkih elita Hrvatsku i dalje ne posmatra kao saveznicu. Crnoj Gori je potrebno suočavanje sa prošlošću. Od obrazovnih institucija do političkog sistema i pravosuđa. A za sve to, da se ne zavaravamo, nema dovoljno ni svijesti ni kapaciteta. Ipak, ohrabrilo me postavljanje spomen-ploče u bivšem logoru Morinj, posebno zbog prisustva bivših logoraša iz dubrovačke regije. Volio bih da Crna Gora finansira izgradnju škole ili doma zdravlja u Konavlima.
Apelujem na predsjednika Jakova Milatovića da uruči orden Slavku Peroviću, lideru nekadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore, koji je bio vodeća partija antiratnog pokreta. U Crnoj Gori se poštuju samo oni koji su na vlasti, ali ipak treba uvažiti zasluge ljudi za njihova života.
Čast mi je što za prijatelja imam kotoranina Petra Vučeljića, s kojim je Monitor objavio intervju, budući da je odbio oružje i uniformu na dubrovačkom ratištu, stavljajući sebe i porodicu u rizik. Biti protiv ostrašćene većine sokratovski je podvig.
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Krečenje koje traje
Ono što je uradila većinska i zvanična Crna Gora u strašnim 90- tim prošlog vijeka , bilo je sramotno . Napad na Dubrovnik i hercegovačko ratište ostaju velika mrlja naše prošlosti. Tada je crnogorska vlast poslala svoje građane van granice ,pod izgovorom da ” sačuvaju Jugoslaviju ” i da ” spase svoju braću …”. Svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima u kako su ga nazvali ” rat za mir “. Poslije su pokušali da ” operu ruke ” od tog posla..Sramno je bilo i ono što se tada dešavalo u Crnoj Gori. Maja 1992. g.desila se ona zločinačka operacija deportacije izbjeglica miuslimana , koju je izvela crnogorska policija Vlade na čelu sa Milom Đukanovićem.A za čitavo vrijeme rata u BiH preko Crne Gore , pa čak i za vrijeme Genocida u Srebrenici 1995, naftom se snabdijevala Vojska RS.
Nažalost, sa tim se nismo suočili, ni osudili na pravi način. Od 1997. g.počelo je “krečenje ” biografija i uloga u tim ratnim događajima. Mnogi su pokušavali da nam ” ukažu i dokažu ” da Đukanović nije bio ništa kriv . Nego ” Beograd ili Momo”. U krečenju Đukanovićeve biografije, veliki ulogu imali su i neki koji su za vrijeme 90- tih bili antiratno raspoloženi .
Jedini časni metak koji je ispaljen devedesetih bio je onaj Vladimira Barovića , koji je sebi oduzeo život , odbijajući da puca u hrvatske gradove. A jednog časnog Slobodana Pejovića , koji je prvi progovorio javno o deportaciji 1992- g. koji je u pravom smislu heroj našeg doba , su zaštitnici ” lika i djela ” g. Đukanovića , pokušavali, i pokušavaju, da rikažu kao zločinca . Što je više nego sramno.
Ni ” rat za mir “, ni Bukovica, Pljevlja , deportacija …nijesu ni započeli da se ” osvjetljavaju ” kako treba. Na procesuiranju ratnih zločina u pravom i punom značenju tih procesa nije praktično ništa urađeno.
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA
Crna Gora nema politiku suočavanja sa prošlošću
Crna Gora nažalost nema politiku suočavanja sa prošlošću, čiji je sastavni dio politika sjećanja. Ne postoji zvaničan, objavljen stav o njenom učešću u ratovima devedesetih, kao ni o ratnim zločinima.
U obilježavanje godišnjica tih zločina najviše se uključuje predsjednik države, a drugi državni zvaničnici sporadično, prema afinitetima. To tako ne bi smjelo da bude. Posle više od tri decenije, a i u kontekstu dokazivanja za pristup Evropskoj Uniji, država bi morala da zauzme odgovoran stav prema svim zločinima iz prošlosti, svim žrtvama tih zločina i da pruži i taj simbolični, kao i svaki drugi vid podrške njihovim porodicama.
Dužna je to i njima i svoj svojoj djeci, koju ne smije da ostavi pod opterećenjem zločina koje nisu skrivili. Treba zauzeti dostojanstven, utemeljen stav i svaku komemoraciju pretvoriti u priliku za promociju zajedništva, koje je Crnoj Gori neophodno za njen opstanak.